utorak, 01.04.2008.
For every piece to fall in palce
Prvo se izvinjavan što me nije bilo ovako dugo. Nisam znala što bih napisala, ai nisam imal aneku volju za tim. Ali evo me tu sam. I evo vam ga novi post 
Ljubim vas
Ljubim vas
Još par trenutaka posmatrala sam McGonagalličino tjelo, da bi poslje zaustavila svoje zjenice na srebrnom punom mjesecu koji se presijavao pod gusim slojevima modrih oblaka. Hladan vjetar podiže suho lišće iz lokve krvi koja je formiral ana samom ulazu u školske vrtove, te ih odnese daleko čvrsto ih držeći u svom zagrljaju. Vjetar je također širio slatki miris krvi, plačući. Svoju tugu oslobodio j e u mekoj baladi raznoseći je daleko kao posljednje sjećanje na počinjeni zločin. „Konačno sam te uhvatio Riddleova“ , skoro umrtvljen, hrapav gals vihorm dođe do mojuh ušiju. Radilo se o glasu školskog domara Flicha, običnog hrkana koju je mrzio ne samo mene, nego i moje nerođene setre. Elisabeth i Margaret. „Volio bi to zar ne.“ Odgovorila sam mu, pakosno i hladno prebacujući pogled preko ramena ravno na njega. Ustuknuo je par koraka i promrmljao nešto sebi u bradu. „Iz ovoga se nećeš izvući.“ Ove riječi potekoše sa njegovih usana popraćene osmejhom i pogledom punim žara. Nezaiteresirao, pogled sam vratila ka modrom noćno pejzažu posmatrajući kako tiho i skoro neprimjetno pokliče od tuge i boli. „Kažem vam, sve je uredu.“ Zvuk koji su proizvodili udarci Savnninih štikli o kameni pod savršeno se slagao sa njezinim bjesnim glasom. „U redu...“ Među hladnim zidovima prelomi se Janin duboki glas i simpatični smjeh. No i on je iščezao. Gledala sam kako polako nestaje sav žar i optimizam kojim je zračila. Polako su iščezli onog trenutka kada je ugledala izmasakrirano tijelo pred svojim nogama. „Dakota?“ Kritički me pogleda, očekujući od mene odgovor. Odmahnula sam glavom u znak neodobravanja, tako joj dajući odgovor kojem se nadala. „Gotova si Riddleova.“ Konačno progovori Flich, a Lizzie koja je sve ove trenutke ćutala pogleda u Flicha. Nije to bio običan pogled. Oči su joj đavolski zasvjetlile odišući mrznjom i moći. Sa njom nikada nije bilo šale. Svi su znali što taj pogled znači, Flich je znao da ne smije ništa reći. Lizzie je znala da ga je time više slomila nego da ga je gađala neoprostivom kletvom, i bilo joj je drago.
***
“Pitam se što se desilo sa McGonagallicom?” Zamišljeno upita Emily, poigravajući se sa svojim smeđim kovrdžavim pramenovima kose. “Ne znam, mene još više zanima tko će nam predavati Preobrazbu?” Bacila sam se među svilene jastuke i pokrivače svog kreveta, samo dodajući ovo piatnje našoj beskonačnoj listi. “Ajde vas dvije, ako bi ikako mogle već jednom ušutiti?!!!” Viknu poprilično glasno Lizzie, tepćući svojim tamnim očima. “Oprosti Liz.” Nasmješil asam se, pružajući ruku da dohvatim tamno plavu bilježnicu koja mi je služila za Čarobne Napitke. Lizzie se vrati za svoj estol te nastavi da iščitava knjigu Travarstva, nervozno lupkajući noktima po površini stola. “Liz, što je sad?” Prišla sam svojoj prijateljici položivši ruku na njeno rame. “Nikako da naučim ovu idiotsku lekciju, pa poslje nje imam još tri takve.” Snažno lupi glavom od stol, proklinjući dan kada je odlučila postai kampanjac. “Nije teška, evo koristi moje bilješke.” Sa kreveta sam uzela svijetlu, zelenu svesku pružajući je Lizzie. “Lako je tebi reći, ti si šterberica.” Dobaci Jana okrećući listove kako bi izbrojal akoliko joj je još otalo do kraja. “Ovo je beskonačno.” Zacvili, te sa ruba stola uz ebijeli papir i poče po njemu nešto pisati. “Gotova je.” Emily se zadovoljno nasmješi držeći grub komad hartije u ruci vikoko podignutoj u zrak. Emily se veselo smješkala dok smo Lizzie i ja promatrale sliku. Na njoj se nalazio lik japanske djevojčice odjevene u blijedo rozu, prozirnu tkaninu. Smješila se, jednom rukom sklenjejući odbjegli pramen boje meda sa čela. “Veoma lijepo Em.” Upitila sam joj osmjeh i oborila je na krevet…
***
Qunetninov dio priče
Sjedio je na klimavoj drvenoj stolici gledajući u prazno. Ponekad bi mu se pogled protegaokroz čitavu prostoriju no nije imao što da vidi. Nalazio se u zagušljivoj zamračenoj krčni. Pogled mu je zamagljicao dim raznih cigareta, a nosnice sum u parali mnogi nedefinirani mirisi. Najzad upali svjetlo na svom štapicu te pažljivo osmotri djevojku sa slike koji je položio u krilo. “Uskoro ću te pronaći.” Nasmija se on, rastjerivajući rukom dim koji mu je ponovno zaklanjao pogled. Poslje još nekoliko minuta sjedenja za pstolim Quentin napusti krčmu i izađe na ulicu. Ulica je bila pusta, mokra i mračna. Samo bi poneka ulična lampa svjetlila prigušenim hladnim svjetlom. Nije se plašio. Hodao je jednostavno smišljajući kako da dođe do smještaja za ovu noć. Nekoliko puta tražio je nešto po džepovima, zastajkujući ispd svake ulične svjetiljke koja je radila. “ah evo ga.” U konačnici izvuče maleni plavkasti papir iz džepa u unutrašnjoti njegova sakoa. Pažljivo pročita adresu koja je bila ispisana na poleđini te nastavi svoju šetnju.Okrenuo bi se svekih pet minuta te pogledom odmjeravao ulicu koja se prostirala iza njega. Morao je biti siguran. Pazio je na svaki šum, svaki drhtaj. Verćinja zvukova koje je osluškivao pravili bi zabludjeli čarobnjaci, koji su se kretali, usamljeni i zaboravljeni…
***
“Svi znamo da je gubitak Profesorice McGinagall veoma težak gubitak za ovu školu. Naravno, biće provedena istaraga o njezinoj smrti, ali kao što znamo život ide dalje. Za sljedećih nekoliko stai upoznateće vašu novu profesoricu Probrazbe, vlo maldu i spospbnu. Sada vas molim da u tišini pođete na svoja predavanja.” Dumblandore je konačno završio svoj dugački govor, pa sam uz pretnju još nekoliko Slytjerinaca pošla na čas Čarobnih Napitaka. Profesor Snape bio je raspoložen kao i obično. Hladan pogled, još hladnija boja glasa pratila nas je čitavih par sati jer smo imali dva časa kod njega taj dan. “Dakle profesorica.” Prošaputa Lizzie, nadvijajući se nad moj kotlić i praveći se da treba posuditi nakoliko sastojaka. “Izgleda.” Odgovorila sam nezainteresirano koncentrišući se na zadatak. “Umalo da zaboravim.” Moja se prijateljica lupi snažno rukom po sredini čela,te iz torbe izvadi bijelu kuvertu. Od Voldemorta je, spusti ovu bilješku na papir na kojem sam zapisivala sastojke za napitke.Uz njenih blijedih ruku uzela sam bijelu omotnicu i stavila je na stol kraj sebe. Moje zautale misli školsko zvono iznenada je vratilo u stvarnost. Svi Slytherini i Gryffindori pohitaše van iz učionice ostavljajući za sobom oblačak prašine koji se uzdizao sve do zatamlnjelog plafona.
U društvu svojih prijateljica ušla sam u polupraznu društvenu Slytherina. “Gdje su svi?” Zapita se Lizzie, prelazeći svojim krupnim, hladnim zjenicama po društvenoj. “Ma, baš me briga.” Odvrati Savannah i pohita ka stepenicama koje su vodile u ženske spavaonice. Hladan zrak ispuni tu kamenu prostoriju. Vjetar je radoznalo obilazio kutove neuredne društvene, razbacujući papire po mramornom podu tako prigušujući zvuk koje su proizvodile naše cipele. Uvela sam kuvertu iz torbe, sjela na rub svog kreveta kako bi pročitala sadržaj pisma.
Dakota, pisalo je
Kćeri nitko osim tebe, Voldemorta i mene ne smije znati da ti šaljem ovo pismo. Znam da se nismo dugo vidjeli, ali siguran sam da razumješ u čemu je stvar. No to sada nije važno...
Moram ti nešto dati, nešto od izuzetne važnosti no ne mogu o tome u pismu. Naćimo se u dva sata iza pnoći večeras u Zabranjenoj Šumi
Tvoj otac, Maximillian Riddle
Namrštila sam se i spremila pismo u džep pelerine. Uzdahnula sam, te sam se bacila na krevet i posmatrala modro crveni baldahina kako se lagano povija na noćnom vjetru. Pogigravala sam se sa baldahinom, mješajući svoje prste na njegovom svilenom mekom površinom... “Sanjalice ustaj.” Angie me energično povuče sa kreveta , pri tom izgubivši ravnotežu. “Ang, što ti je?” Začuđeno sam ju pogledala do k se ona pridržavala za površinu hrapavog radnog stola. “Ajde idemo sad će vrijeme večere.” Objasnila je popavljajući svoju crnu kosu. Da bi smo došle do velike sale trebalo nam je nekoliko, najviše sedam minuta. Sjele smo na naše uobičajeno mjesto – početak stola. Za njim su već sjedile Lizzie, Jana i Emily. Lizzie se udubila u čitanje neke knjige o jednorozima, dok su se Jana i Emily energično smijale. “recite šat je toliko smješo da se i nas dvoje smijemo.” Dobacila sam bacajući se na klupu. “Pa, domro Dakota ne moraš je srušiti svaki put kad sjedneš.” Emily se pridrža za rub stola spriječivši klupu da se prevrne. “Oprosti, izgleda da nisam svjesna svoje snage.”
“Molio bih za malo pozornosti.” Dumblendorov hrapavi glas snažno se prenese čitavom salom kojom zavlada tišina. “Hvala, prvo bih vam želio predstaviti novu nastavnicu Preobrazbe.” Dumblendore snažno zamahnu štapićem, te se stara, drvena vrata Velike sale otvoriše popraćena užasni škripanjem. “ Gabriella Logan.” Mlada profesorica se ljubazno osmjehnu svima te požuri do Dumblendora. Nosila je krvavo srvenu pelerinu, a vlasi kose bile su joj stopljene u elegantni rep. Za njom pođe grupa novih učenika. Nisam mnogo pažnje obraćala na njih, ustvari nisam ih uopće gledala nego sam viljuškom prelazila preko glatve površine svog tanjura. Iznena osjetila sam nelagodu. Osjetila sam da me netko posmatra. Mrzila sam to. Pregledala sam grupu novih učenika te mi se poged susreo sa jednim neobični. Bio je izdojen iz grupe. Stajao je sam igrajući se sa prstima samo da bi ubio dosadu. “Quentin Scott.” Na zvuk tog imena mladić se okrenuo te zaputio prema Dumblendoru koji je držao klobuk. “Slytherin…”
Proderao se stari prašnjavi razredni klobuk…
Nastaviće se…
utorak, 11.03.2008.
The Final Countdown
|
Prekrasni miris proljeća koji je širio planinski vjetar milovao je moje lice. Oči sam držala sklopljene, jer bila sam umorna da bi ih otvorila. Vidjela sam samo beskonačnu tamu, a hladnoća koju je širila gomilala se u mom srcu.Željela je vladati… Vjetar do mojih nosnica dovede blagi miris poljskog cvijeća. Mekane vlasi trave pružale su oslonac mojim umornim rukama. U konačnici odlučih da otvrim oči. Ležala sam mirno na planinskoj livadi, gledajući u plavo nebo. Na nebu bi se ponegdje ocrtao pokoji planinski vrh još uvjek zavejan snjegom. Okrenula sam se na stomak. Pejzaž se istog trena promjenio. Gledala sam u guste borove šume, a hladni vjetar iz šume mi je mrsio vlasi kose. “Gdje sam?” Zapitala sma se, shvativši da ovo nije okolina Hogwartsa. “Na planini zar nije očito.” Žena mekog glasa pruži mi ruku kako bih ustala. “Tko ste vi?” Zagledala sam se u njezine tamne oči, očekujući odgovor. “Nije to sada važno, dođi.” Opet je ispružila svoju meku blijedu ruku, dok je drugom popravljala crnu svečanu haljinu. “Pogledaj oko sebe, zar nije prekrasno?” Upitala me, zastavši pokraj planinskog potoka, koji je veselo pjevušio. Pogledala sam je još jednom, ona se samo osmjehnula i pomilovala me po kosi. “Uzmi ovo, trebaće ti.” Položi u moju ruku srebrnu ogrlicu sa okruglim privjeskom prošaranim morki plavnom bojom. Iznenada slike oko mene počeše da blijede i nakon par trenutaka ponovo sam bila u zagrljaju tame….
“Dakota, probudi se.” Lizzie me je blago drmala. “Liz, otkud…” Nisam završila započetu misao. Ne. Ponovo sam bila na svom krevetu, u svojoj spavaonici. “Je l` sve u redu?“ Moja prijateljica me zabrinuto pogleda, te vlasi svoje crne kose stopi u jedan elegantni rep. „Ma jeste, sanjala sam.“ Izbrbljala sam tih par riječi i iskočila iz kreveta. Sa hladnog poda pokupila sam par odjevnik komada i spremila se. „Znaš li ti da je vikend?“ Namršti se Lizzie, gledajući u mene kao u nekakvog osuđenika. „Vikend.“ Odanula sam i na pod ispustila nekoliko knjig ai bilježnice. Zvuk njihovog pada bilo je jedno što je isprekidalo pomalo neugodnu tišinu. „Idemo, vani i nije tako loše.“ Primih metalnu kvaku i energično povukoh vrta ka sebi.
***
Očima sam neprestano prelazila preko starih smeđih korica knjige , koju sam posudila iz knjižnice. “Opet mi reci što koji vrag tražiš?” Moje me prijateljice, Savannah i Lizzie, kritički pogledaše očekujući ovoga puta smislen odgovor. ”Rekla sam vam.” Ponovih još jednom činjenicu koju njih dvije nisu shvaćale. “Uf, to je bio samo san.” Savannah se baci na jednu od rasklimanih drvaneih stoloca lupivši glavom od stol. “Malo previše realan.” Nasmijal asam se svojoj prijateljici i nastavila tražiti. “Zaboravi ovako ništa neću naći!” Snažno sam zatvorila knjigu i bacila ju u stranu. “Idemo.” Veselo uzviknu Lizzie prva napuštajući knižnicu. Ubrzo smo došle do vrta zamaka. Na kamenim vratima grupa učenika formirala je krug veselo uzvikujući. “Uh evo njih.” Čul asa kako netko od učenika pokazuje u našem pravcu te su se sklonili u stranu puštajući nas naprijed. Lizzie se hladno osmjehnu, uživajući u pokornosti učenika. “Idemo na našu klupu.” Rekoh oštro, vraćajući se na svoje misli. “Prekini se toliko opterećivati, bio je to samo san!!” Pomalo iznervirana Lizzie pruži preko jedne klupe.
***
Mladić svijetle puti sneno pogleda kroz prozor. Mrsko pogleda na planinske obronke iznad kojih se polako i veličanstveno uzdizalo ožujsko Sunce. Napravivši par teških koraka on dođe do tek prelakiranog radnog stola sa kojeg je vjetar raznosio prašnjave papite. Mladić u razbijenom staklu uhavi dio svog odraza lica. Izgledao je kao da je u tome trenutku zaboravio hiljade snova, a zapravo nije sanjao. Otrov, prisjeti se on. „Platiće oni meni.“ Te tri riječi teško mu pređoše preko usana oblivene bjesom i mržnjom. Par trenutaka stajao je tako, nepomično, skoro beživotno. Ubrzo mi se vratila svijest i sva sjećanja na prethodno veče, sećanja koja su mislili da će zabotaviti. Sada se šetao prostoriom, a pakosno smješak titrao mu je oko usana. Priđe polomljenoj vitrini i sa najviše police uze bocu crnog vina. Sekundama, jedini izvor zvuka bilo je zapljuskivanje crvene tekućine o rubove čaše. „Quentine, sine što to radiš?“ Kroz sobu se prolomi hrapav, grub i neprijatan glas, a na vratima stajao je srednjovječni čovjek smrknuta lica i procjenjivačkog pogleda. „Ne zovi me tako, dobro znaš da nisam tvoj sin.“ Qunetin svog oca prostrijeli pogledom, zasutim bjesom i mržnjom. „Qunetine zaboga...“ Čovjek pokuša da doda nešto na njegove teške riječi, ali nije mogao, nije smio...
„Williame reci mi koliko dugo znaš?“ Qunetin prvo sjede na rub stola držeći čašu vina u ruci te hladno i ozbiljno pogleda u svoga oca. „Ja... ovaj, već sedam godina.“ Odgovori mu William drhtavim glasom, te odahnu što je taj užasni teret skinuo sa svojih leđa. Quentin u ne odgovori ništa, samo uljudno stavi čašu podalje od ruba stola i zaputi se van iz sobe. „Kuda ćeš?“ Iako j eto silno htio nije mu više smio reći sine, zano j ed asa Quentinom nema šale. „Pronaći svoju sestru.“ Grubo odgovori, te lagano štapićem prođe po zraku. Istog časa jezivi fijuk nagovjestio je da su vrata ulaza otvorena te on izađe ne obraćajući pažnju na Williamove vapaje.
***
Dopustila sa hladnom zraku da me miluje, dok sam gazila lattice svježe ubranih crvenih ruža. Šetala sam duž obale Crnog Jezera, posmatrajući njegovu glatku, kristalnu površinu i razmišljajući o proteklom danu. Istina lažem samu sebe, jednostavno sam željela znati što sam sanjala. “The Sun`s getting cold it`s snowing looks like an early winter...” Laganao sam zapjevušila, stapajući stihove pjesme sa vremenom koje j eproteklih dana okupiralo Englesku. „Kažem ti to ne može biti normlano.“ Zaostajući par korak aiz mene razgovarale su Lizzie i Jana. Prebacil asam pogled preko ramena i ugledala ih kako listaju neku crnu knjižicu dok je Savannah odstutno držala koran za njima. Pogled joj se stalno vraćao na krošnje drveća koje se nadvilo nad nas čineći neku vrstu štita. „Anna, što ti je?“ Upitah svoju plavokosu prijateljicu koja je naglo povrati u stvarnost, stvarnost iz koje je nastojala pobjeći. „Ništa što bi mi zaboga bilo?!“ Pomalo uvrijeđena Savannah zastade, te stade posmatrati svoj odraz u bistroj vodi jezera.
****
Quentin je mrzovoljno posatrao osušene i promrzle predjele ravnica i brežuljaka, te be svakih nekoliko minuta nešto pribilježio u crnu knjigu kojamu se prostirala po krilu. Poneki put obratio bi pažnju na nekoliko djevojčica ko je su sramežljivo gledale u njega. “Preobuciti se uskoro stižemo.” Lijepa žena blijede puti snažno otvori vrata kupea. Svoju svilenu, crnu kosu teatralno prebaci iza ramen ate popravi krvavo crvenu pelerinu.
****
Dumblendore se mrzovoljno smješio, dok je popravljao papire na svom random stolu. Znao je što treba napraviti i to ga je najviše boljelo. Osmjehnu se kada na svom već, starom izorenom licu osjeti mekoću proljećnog vjetra. “Pa dobro.” Udahnu on duboko, uvjeravajući sebe da je će sve biti dobro. Istina je ipak bila daleko od toga.
***
Stari zidini sat iznad vrata spavaonice broj 146 objavi da je tačno sedam sati. „Ja odoh u Veliko Salu gladana sam kao vuk!“ Izjavi Jana poprilično glasno, te u svom pokušaju da dospje do vrata saplete se o pelerinu i pade. „Neuredni stvorovi, koliko ću se puta slomiti prije nego što vi naučite sklanjati za sobom!“ Viknu, a Savannah ju prvo ošinu pogledom pa reče. „Ne odvoljno puta.“ Jan ase nije zadržala dovoljno dugo da bi čula Savannine riječi pa ih je ona izgovorila sasvim tiho, kako da je govorila sebi. „Idem i ja.“ Obavjestila sam svoju prijateljicu, ali činilo se da njoj nije bilo važno. „Pobogu Savannah što je s tobom zadnjih dana?“ Odustala sam od namjere da izeđem te polako došetala do njenog kreveta i sjela na rub. Rukama sam prešla preko crvene, svilene tkanine, a krupne zjenice zaustavila na Savanni. „Ništa, stvarno, samo sam umorna.“ Neprijeteljski me pogledala, pa se onda vratila promatranju neke nevidljive tačke na zidu. „Hajde idemo, molim te.“ Povukala sam je,ali ne dovoljno jako. Ostala je ležati na svojoj crvenoj posteljini jedva dajući znakove života. Sada već hladan i oštar vjetar ugasi svijeće koje bijehu jedini izvor svjetlosi te spavaonica potonu u mrkli mrak. „Idi.“ Reče, te se polje tih riječi nisam dugo zadržavala. Hodala sma hodnicima sa iPOD - om u ušima. Plivajući u svojim zbrkanim mislima nisam pridodavala veliku pažnju kuda se krećem. Nakon izvjesnog vremena moje nosnice propara jak i upečatljiv miris krvi. Slatk ekrvi. Pogedala sam pred sebe. Mali potočić jarke crvene krvi tekao je uz rub moje cipele. Samo par metara dalje, jasno se vidjelo tjelo. Starije žene čini se. Profesorice Mcgonagall
Nastaviće se
P.S. Trebam vaše mišljenje. Ko je ljepši? (Treba mi za jednog lika u priči)
Sharon den Adel
Willa Holland
subota, 01.03.2008.
Smile And The Day Will Go Away
|
Savannah šakom lijeve ruke snažno udari od drvenu klupu prekrivenu dječijim imenima, raznim simbolima i srcima. “Zaboga Savannah pa nije kraj svijeta.” Pokušala sam smiriti svoju prijateljicu pomogavši joj da sjedne na klupu. “Tebi nije, a meni jeste.” Nacerila se i grubo povukla ruku koju sam držala ka sebi. Pogled joj odluta u komadiće papirnih oblaka koji su se protezali po nebu. Vjetar je podizao opalo jesenje lišće sa puteva udišući mu posljednji dah života. Nakon toga bi nestali, svi i vjetar i lišće i papirno nebo. Sve bi ostalo pusto i monotono kao na početku. Poigravala sam se sa tri crne narukvice koje su se nalazile na mojoj ruci. Svaka od njih predstavljala po jedan san. Nešto specijalno. “Idem u društvenu.” Frknu Savannah natjeravši me da se vratim u monotoniju jesenjeg vremena. “Pričekaj idem i ja.” Zgrabila sam svoju crnu torbu i potrčala blatjavim puteljkom koji je vodio u unutrašnjost dvorca. Učenici su se gurali na svakom koraku, kao da žure na nešto važno, mada su u pitanju bile samo školske kazne koje smo skoro svi morali izdržavati. Pofesor Snape i profesorica Sprourt čitav dan su namrgođeni hodali i dijelili kazne iz nekog svima nepoznatog razloga. Pa, tako ni ja nisam mogla da je zaobiđem. U točno sedam sati moram biti u kabinetu profesorice Sprout kako bih joj pomogla pri pripremanju biljke Amaranth za sutrašnje satove koje treba održati učenicima duge godine. Pogledala sam na sat. 18:05. Otpuhnula sam pramen crne kose probijajući se kroz more prvaščića kako bih stigla do ulaza u Slytherinsku društvenu. “Eno je!” Piskutavi, neugodan glas prolomi se zrakom natjeravši me da se okrenem. “Dakota Mae Riddle, pa kako mi je drago da sam te ponovo srela.” Djevojka duge smeđe kose složene u uvojke kakao boje i vedrog nasijanog lica stajala je predamnom čekajući, valjda moju reakciju. Nakon par sekund koje sam uzela kako bih se oporavila od iznenadnog šoka shvatila sam da predamnom stoji ni manje ni više do moja kuma Meredith Lisabell Blake. “ Meredith, što ti radiš ovdje.” Neugodno iznenađena, upitala sam naposljetku. “Zar nisi dobila Bradinovo pismo. Rekao ti je da ćemo se premjestiti u Hogwarts.” Nisam ništa rekla. Prisjećajući se bijele kuverte koju sam dala svom zmaju, Damienu da spali nakon što sam pročitala da mi je šalje Bradin Blake. “Pa, što čekaš povedi na su društvenu.” Odgurnu me Meredith. Uvela sam ju u kamenu prostoriju ispunjenu toplotom koja se širila iz baklji na zidovima. Društvena i nije na prvi pogled topla. Sigurno je to zobg prividne hladnoće koju čine kameni zidovi. 18:20. “Zar me nećeš predstaviti.” “Ne, ti to mnogo bolje radiš sama.” Nasmješi se i dan će proći, u mislima začuh mek, ugodan i tako poznat glas. “Tko je to rekao.” Hitro sam se okrenula, usput udarivši Blaisea Zabinia u nos. “Ajme oprosti Blaise.” Napravila sam oprosti – loš – dan facu. “ Ovo je treći put ovaj mjesec, počinjem misliti da me hoćeš likvidirat,ali ne previše očito.” “Ne glupiraj se.” Nasmješila sam se, a on je učinio isto. “Kod koga odrađuješ kaznu.” Upita on nakon par sekundi neugodne tišine. “Kod Sproutice ,a ti?” “Isto, onda možemo zajedno.” 18:35. “Čekaću te kod ulaza u društvenu u desed do sedam.” Dobaci on,a nakon toga se izgubio u gomili ostalih dečkiju iz Slytherina. “Tebe trebam.” Reče Jana i snažno me povuče u stranu. “Trebam pomoć.” Zacvili. “Tebi je Umbridgeica dala da uradiš onaj esej iz Odbrane, pa reci dragička.” Izgovorila je to sve u samo jednom dahu das am ju jedva upratila. “Neću reci šta je.” Rekla sam. “Dala je i meni. Mogu li tvoj prepisati izmjeniću.” “Nema šanse. Trebala si na to prije misliti, uostalomj nisi mi nešto draga da ti sad radim usluge” Zakolutala sam očima popravivši torbu koja mi je padala. “Oh how I wish for soothing rain all I wish is to dream again.” Pored nas prođoše Maggie i Lizzie pjevajući pjesmu Nemo benda Nightwish. To je bilo jedino doba dana ili noći kada su se njih dvije slagale. 18:40. „Profesor Snape je rekao da sam u spavaonici 104. “ Dobaci Meredith na koju sam već pomalo zaboravila , sklanjajući par odbjegih pramenova sa lica. „Znaci ti si sa Katie i Vicky.“ Odahnula sam pokazujući na dvije plavušice koje su se cerekale nekoliko metara dalje od nas. 18:50. Društvena je već polako postala pusta jer se približavalo vrijeme večere.Blaise je stajao ispred društvene kao što je i obećao. „Pa idemo.“ Rekoh tek tako da razbijem tišinu. Napustili smo zamak i uši u vrt. Trava je bila prekrivena opalim lišćem i laticama ruže koje su šuškale pod našim nogama. Noćni zrak bio je hladan i grub. Jesenji vjetar jezivo je šetao oko Hogwartsa, a srebrni mjesec se nije više smješio i njemu je bilo hladno. „Evo ga staklenik broj dva.“ Uhvatila sam staru zahrđalu ručku i povukla vrata ka sebi. Ušli smo u zamagleni staklenik popraćeni užasnim škripanjem vrata. Zrak koji se osjećao na vlagu i raznorazne cvijetne mirise parao mi je nosnice. U stakleniku nalazilo se još par učenika među kojima su bili Dolores Angela Thunder, Ron Weasly i Katie Bell. „Ovamo.“ Blaise me povukao prema Angeli koja je stajala na kraju staklenika. „Angie što trebamo raditi?“ Lupila sam prijateljicu po ramenu kako bih je izvukla iz njenih misli. „Što, molim, tko, gdje?!“ Mrmljala je Angie, dok je dolazila sebi. „Sada uzmite ove cvijetove i stavite ih u veću saksiju.“ Sproutica je demonstrirala usput ispustivši veću količinu zemlje na pod. 22:15. „Možete ići.“ Nakon ovih riječi grupica učenika među kojima sam bila i ja istrči iz staklenika brzinom svijetlosti i pohitali ka svojim domovima.
P.S.Kraj me nervira, ali nisam znala što bih napisala
dizajn :
patka dizajn Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Shine A Light
"U čovjekovom životu izvesna je samo prošlost, jer sadašnjosti nema, a budućnost će tek doći" - Jovan Dučić
Moj dar za vas - još jedna hpff priča.
Ovo su magične hronike mlade vještice Amelie Dakote Riddle, pomješane sa fan fictionom knjiga "Vampirske hronike".
Pa dobrodošli u magične, hronike Amielie Dakote Riddle
No more tears
Zovite me Dakota, iako je moje puno, pravo ime Amelie Dakota Riddle. Najviše me možete vidjeti nasmijanu, lai često sam tužna. Tada volim biti sama i tada crtam. Najviše portrete srećnih ljudi kako bi se i ja osjećala srećnom...
Imam dosta prijatelja, doista su zabavni i duhoviti. Volim da čitam i stalno čitam. Knjiga je neizostavni detalj mog pomalo štreberskog imidža. Narano ne nosim pantalone na tregere ili rokćem kada govorim, ali često nosim naočare jer imam problema sa vidom. Od predmeta najdraži su mi Napitci i Astronomija. Mnogim aj eto neshvatljivo,ali..
Obožavan čokoladu i često je grickam kada nešto čitam....Boju kose stalno mjenjam. Tako nekada imam plavu, a nekada crnu kosu. Rado svoram gitaru,ali samo kada sam sama, jer sam jako sramežljiva što mi je mana. Pored toga što čitam razne knjige luda sam za stripovima. Obožavan strip Alan Ford i imam čitavu kolekciju.
Strangers on a highway of destiny
Emily Davis
Savannah Karkaroff
Dolores Angela Thunder
Jana Marie Ravenclaw
No more pain
Quentin Nicholas Scott
Elizabeth Riddle
lord Voldemort
Judith Riddle
Natalia Roberts
Margaret Riddle